U jednom dijelu sistema hrane postoji višak. U drugom postoji potreba. A između njih, često postoji nedovoljno razvijen sistem koji bi ih povezao.
U Crnoj Gori se, prema podacima MONSTAT-a iz 2024. godine, godišnje baci više od 50.000 tona hrane iz domaćinstava. Istovremeno, oko 120.000 ljudi živi u riziku od siromaštva. Stopa izrazite materijalne i socijalne deprivacije iznosi 11 odsto, dok svaka deseta osoba ne može sebi svakog drugog dana da priušti obrok sa mesom, ribom ili njihovim vegetarijanskim ekvivalentom.
Iako je korelacija jasna, ove brojke ne znače da je hrana koja završi u otpadu automatski hrana koja može biti donirana. Dio nje više nije bezbjedan za konzumaciju, dio nastaje kao ostatak pripreme, a dio zbog lošeg planiranja i skladištenja. Ove brojke otvaraju važno pitanje: kako smo organizovali sistem u kojem višak i potreba koegzistiraju, a veze između njih su nedostatne?
Na otpad od hrane često gledamo kao na posljedicu individualnih odluka. Kupili smo previše. Nijesmo dobro isplanirali obrok. Zaboravili smo šta imamo u frižideru. Hrana se pokvarila. Bacili smo ostatke. U pitanju su realni razlozi, ali i kompleksan problem koji leži u pozadini.
Hrana do našeg tanjira prolazi kroz čitav sistem prerade, proizvodnje, transporta, skladištenja, prodaje i potrošnje. Na svakom od tih koraka nastaju gubici i viškovi. Kada govorimo isključivo o ponašanju pojedinca, zanemarujemo pitanje kako su taj sistem i njegovi mehanizmi postavljeni. Zato otpad od hrane nije samo pitanje količine hrane koju bacamo, već i pitanje načina na koji upravljamo resursima.
Za proizvodnju hrane potrebni su zemljište, voda, energija i rad. Kada hrana postane otpad, ne gubimo samo proizvod koji smo platili, već i sve resurse koji su bili potrebni da bi se neki proizvod našao na našoj trpezi. Međutim, problem ne započinje i ne završava se na njoj. Kada se nađe na deponiji, razlaganje otpada od hrane u uslovima bez kiseonika proizvodi metan, snažan gas koji zagrijava atmosferu i dodatno doprinosi klimatskoj krizi. Višak tako postaje i ekološki problem.
Ipak, postoji još jedna dimenzija koju ne smijemo izgubiti iz vida. Ako se dio stanovništva suočava sa poteškoćama u obezbjeđivanju osnovnih obroka, dok istovremeno velike količine hrane odlaze u nepovrat, onda pitanje otpada postaje i pitanje jednakosti. Rješenje nije jednostavno poput preusmjeravanja svega što bi završilo u otpadu ka ljudima u potrebi. Moramo razmišljati o tome kako organizujemo pristup resursima i šta radimo sa viškovima koji još uvijek imaju vrijednost.
Reagovanje zahtijeva više od apela građanima da ne bacaju hranu ili smanje potrošnju.
Potrebni su sistemi koji mogu da spriječe nastanak viška tamo gdje je to moguće, da bezbjedne jestive ostatke preusmjere prije nego što postanu otpad, da povežu različite aktere u prehrambenom lancu i da, za ono što više nije za ljudsku upotrebu, obezbijede odgovarajuće načine upravljanja, poput kompostiranja.
Takav pristup mijenja i način na koji posmatramo sam otpad. Umjesto da čekamo da hrana postane otpad pa da tražimo način kako da njime upravljamo, trebamo se vratiti koji korak unazad – od pitanja zašto višak nastaje, kako ga možemo spriječiti i kome može biti koristan dok još ima vrijednost. To je suština zero waste pristupa: ne upravljati samo otpadom koji smo već proizveli, već preispitati sistem koji ga proizvodi.
U Crnoj Gori već postoje mali, ali značajni primjeri koji pokazuju da je moguće drugačije promišljati o hrani i njenim viškovima. Inicijative poput Urbane bašte Podgorica i bašte Pomorandža u Podgorici funkcionišu kao kolektivni prostori u kojima se hrana ne posmatra samo kao proizvod, već i kao resurs za zajednicu. One demonstriraju kako se organski otpad može vratiti u prirodni ciklus kroz kompostiranje, dok lokalne akcije redistribucije viškova hrane mogu pokazati kako ono što je višak za jednog aktera može imati vrijednost za drugog. Dio prinosa Urbane bašte namijenjen je za volontere i porodice u nepovoljnom položaju i distribuira se u saradnji sa lokalnim humanitarnim organizacijama; samo tokom 2025. godine donirano je 37 kilograma hrane, pokazujući da lokalna proizvodnja može biti povezana i sa podrškom zajednici.
Takvi primjeri sami po sebi ne mogu riješiti problem. Ali mogu biti početak sistema koji će biti veći od pojedinačnih akcija, jer pitanje nije samo koliko hrane bacamo. Pitanje je šta se dešava sa hranom prije nego što postane otpad, ko ima pristup resursima koje ta hrana predstavlja i koje mogućnosti društvo stvara da se višak iskoristi prije nego što bude protraćen.
Kada o otpadu od hrane govorimo samo kao o ekološkom problemu, propuštamo dio slike. Kada ga posmatramo isključivo kroz prizmu siromaštva, dodatno je pojednostavljujemo.
Između viška i potrebe nalazi se čitav sistem.
A način na koji odlučimo da ga organizujemo govori mnogo o tome kakvo društvo želimo da budemo.
Zero waste zato nije samo pitanje onoga što bacamo, već je i pitanje onoga što kao društvo odlučimo da ne izgubimo.
Zvjezdana Gvozdenović
Zvjezdana’s work connects sustainability, culture, and social responsibility. Through her writing and activism, she brings environmental issues closer to everyday life, believing in the power of small but persistent changes.
